Nacionalno hodočašće HKDMST-a u Udbinu
- Details
- Category: Ogranci
- Published on Monday, 17 June 2013 09:27
- Hits: 3120
Veliki dan našega društva dogodio se 8. lipnja 2013. kada je Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara organiziralo svoje prvo godišnje Nacionalno hodočašće u Svetište hrvatskih mučenika u Udbinu. Na hodočašće se odazvalo nešto više od dvjestotinjak hodočasnika - mahom med. sestara te tehničara ali i njihovih članova obitelji. Treba naglasiti kako su se prvi puta hodočašću pridružili i duhovnici naših ogranaka, njih sedmorica.
Došavši pred Svetište okupano suncem bilo je lijepo vidjeti toliko ljudi, puno poznatih lica, osmjehe, zagrljaje, pozdrave kolegica! Toliko bliskosti i povezanosti na jednom mjestu. Hodočašće je započelo pozdravnim govorom nacionalnog duhovnika Društva vlč. Krunoslava Pačalata i predsjednice društva na nacionalnoj razini Tine Jelić Balta.
Duhovnik je pozdravio sve prisutne, a posebno duhovnike ogranaka iz Bjelovara - fra Albina Novak, iz Sinj - fra Petra Klapež – koji je došao u zamjenu njihovog duhovnika fra Ante Bilokapića, iz Šibenika - fra Ivana Vidovića, iz Karlovca – fra Franje Tomašića, iz Zagreba – o. Ivicu Vrbić, te iz Gospića vlč. Mile Čančar.
Prisutni ogranci na hodočašću: Zagreb, Bjelovar, Koprivnica, Sinj, Split, Karlovac, Šibenik, Gospić te novoosnovani Dubrovnik. Vlč. Pačalat je istaknuo u svom pozdravu kako je ovo hodočašće zamišljeno u znaku male duhovne obnove te naglasio: „Cijeli je život jedno hodočašće. Put prema cilju, a to je smrt, odnosno život, jer smrt ne postoji. A taj cilj - smrt često čovjek odgađa za neka druga vremena, za kraj života, ali tko će znati kada ono ima doći? Stoga je važno već na startu razmišljati o cilju. Jer što bi postigao trkač koji trči utrku na 1200 metara ili više kad bi mislio na cilj tek na kraju utrke? On misli na cilj i na početku utrke i stalno u svojoj trci. Na našem životnom hodu često odgađamo misliiti o krajnjem životnom cilju - smrti. Moderni čovjek o važnim stvarima života često razmišlja kasno , poneki i nikada. A nitko ne zna kada će biti pozvan od Gospodina – naglasio je duhovnik. Nadalje, usporedio je život sa praznom knjigom. Imamo samo korice, a u prazne stranice naše knjige svakodnevno upisujemo i dobre i loše situacije svog života. Cijeli život je škola. U njoj kao i u svakoj školi ima i popravnih ispita. No na kraju života donosimo svoju knjigu pred Gospodina. Kakvu? Sami smo njezini pisci... Bog je svima dao mogućnost izbora, pružio nam je ruku i dao svoje srce, a o nama ovisi hoćemo li to prihvatiti ili ćemo se opredijeliti za nešto drugo. Na nama je kako ćemo knjigu ispisati. Hoće li ona biti uredna ili neuredna, koliko će biti nenapisanih zadaća? Zadaća vezanih za sva naša područja života - brak, djecu, posao, prijateljstvo, obitelj, molitvu, sakramente... Kakvu ćemo priču o tome ispričati svojim životom? Hoće li Učitelj crvenom olovkom nešto podcrtati, podvući, staviti kvačicu na stranice naše knjige? Hoće li ona biti čista ili išarana? Zapitajmo se na vrijeme o tome, sada, za života. Neka u našu bilježnicu bude upisano što više dobrih djela, a napose pravilnog ispovijedanja vjere u jednoga Boga. Neka naš životni put bude ispisan dobrim mislima, riječima i djelima. Neka to bude knjiga na kojoj će se moći iščitati da je autor ove knjige kršćanska i vjernička duša medicinske sestre, koja je savjesno i odgovorno živjela svoje poslanje na svim područjima svoga života, bez obzira na poteškoće i žrtve koje je trebala podnositi.
Vlč. Pačalat nam je na srce stavio i ove lijepe i nadahnute riječi: “Budimo zajedno i dalje u našem radu i djelovanju. Nemojmo štedjeti truda i muke jer ono donosi velike milosti. Na vašem radnom mjestu nemojte zaboraviti da ste članovi HKMST-a. Pokažite dostojanstvo, budite drugačiji od drugih. To nije lako ni jednostavno ali je izazov. Prihvatimo ga!“ Duhovno razmatranje završio je pozivom na molitvu za svećenike koju su uz nas koji mole za nas. Budimo jednodušni u molitvi, pjesmi i slavljenju Boga.
Toliko pitanja o kojima možda nismo nikad do sada razmišljali, ostavilo nas je u tišini i promišljanju što to stoji u knjizi našeg života? Što bi mogli promijeniti, poboljšati, kako urediti svoju knjigu da ona bude dopadljiva, uredna i čista? Ukrašena manirama vrhunskog čovjeka i vjernika.
Nakon nekog vremena promišljanja, mogušćnosti ispovijedi, slijedila je svečana Sv. misa koju je također predvodio nacionalni duhovnik društva, vlč. Kruno. Bilo je lijepo i ohrabrujuće, na oltaru vidjeti naše duhovnike u zajedničkom Bogoslužju i to u tolikom broju i po prvi put do sada. Ohrabrujuće jako za sve nas medicinske sestre.
Pod misom nam je propovijedao vlč. Tomislav Rogić, domaćin, koji nas je upoznao sa Svetištem i smislom ovoga što se ovdje izgradilo, te o povijesnim činjenicama zbog kojih se ovaj spomenik Božji i podignuo u obliku crkve. Dojmljivo nam je iznio mnoge činjenice iz hrvatske krvave povijesti koje nažalost premalo znamo i cijenimo.
Nakon mise uslijedio je zajednički ručak za velikim obiteljskim stolom na kojem se našlo obilje delicija svakog ogranka, od dubrovačkih fritula do zagorskih štrukli. Lijepo zajedništvo kroz ručak još nas je više povezalo. Duhovnici su se izdvojili na svoj sastanak sa nacionalnim duhovnikom na kojem su se dogovarali kako će se još više povezati i na taj način doprinijeti još kvalitetnijem duhovnom životu naših članica društva. Tako je dogovoreno kako će iduće nacionalno hodočašće našega Društva biti u Karlovcu u svetištu sv. Josipa, a domaćin će biti ogranak Karlovac. A za dvije godine domaćin će biti ogranak Sinj, te ćemo hodočastiti Gospi Sinjskoj povodom 300 godišnjice Svetišta.
Nakon ručka svoj sastanak održalo je i Upravno vijeće Društva, na kojem se dogovarao Simpozij koji će se održati u mjesecu listopadu ove godine. Za to vrijeme duhovnici i ostali hodočasnici su gledali film o Svetištu te razgledali muzej Svetišta.
Na kraju smo se okupili opet u crkvi i oprostili se pjesmom i molitvom sa samim Svetište te primili blagoslov koji nam je udijelio vlč. Kruno te nam poželio sretan put svojim kućama. Uz srdačne zagrljaje i pozdrave oprostili smo se jedni od drugih te punih srdaca i duhovno obnovljene duše pošli smo svojim kućama.
Zahvalni Bogu, Majci Božjoj, Sv. Josipu i svim mučenicima naše Domovine jedva čekamo novi takav susret.
Danijela Vorkapić
